Župa Gradnići

Župa sv. Blaža smjestila se u sjeveroistočnom dijelu broćanske visoravni,općina Čitluk. Ova je župa matica svih drugih župa u Brotnju, dakle najstarija je župa u Brotnju. Župa Brotnjo (Broćno) spominje se u sačuvanim vrelima 1599. Imala je sjedište u različitim mjestima, da bi se župnik konačno i trajno smjestio u Gradnićima: 1825. tu je sagrađena župna kuća, prva u Hercegovini pokrivena kamenim pločama namjesto uobičajene slame. Od 1864. župa se više ne naziva Brotnjo nego Gradnići – prema svome sjedištu. Zbog prevelike prostranosti i rasta vjernika od Gradnića su se odcijepile župe Gabela (1854.), Čerin (1864.) i Međugorje (1892.). God. 1918. župa Gradnići razdijeljena je na tri nove župe: Čitluk, Blizanci i Ploče. Župa Gradnići iste je godine bila dokinuta, a sjedište župe s maticama preneseno u Čitluk. Zbog negodovanja Gradnićana župa je ponovno uspostavljena 1920. Danas župu sv. Blaža čine tri sela Gradnići, Paoča i Gornja Blatnica. Sjedište je u Gradanićima koje je ime dobilo vjerojatno po nekom starom gradu, gradini ili po imenu feudalca Gradinje. Staroslavenski prisvojni pridjev gradnić označava i riječ knežev, to jest knežev grad. Zaštitnik župe je sv. Blaži slavi se 3. veljače. Može se pretpostaviti da je slavlje sv. Vlahe u Dubrovniku imalo veliki utjecaj na uvođenje sv. Blaža kao zaštitnika jedne župe u Brotnju.

Župna kuća pločara sagrađena 1825. postojala je u tom obliku gotovo 150 godina. God. 1959. konačno je crijep zamijenio pločasti krov. Temeljito je kuća preuređena 1961./1962., a onda počevši od 1972. i drugi dio kuće. 2005. godine započeta je obnova župne kuće prema konzervatorskim smjernicama. U podrumu župne kuće nalazi se crkvica koja potječe iz 18. st. Naime, u tom su se razdoblju nakon godina rata ponegdje gradile crkve. Zbog okolnosti u kojima su se katolici nalazili (turska vladavina) razumljivo je da je crkva u Gradnićima bila jako mala.

Župnik fra Petar Bakula započeo je 1855. izgradnju crkve, a dovršio ju je fra Filip Ančić. U gornjem katu bila je crkva, na srednjem škola, a zgrada je imala i podrum koji se smatra prvim vinskim podrumom na ovim prostorima. Ta je crkva temeljito preuređena 1972. S rekonstrukcijom župne kuće 2005. započeta je i rekonstrukcija stare crkve sv Blaža kojoj je cilj vratiti izgled stare crkve u njeno prvobitno izdanje. Radovi su u tijeku. Na prozorima crkve nalaze se vitraji u koja su upisana imena darivatelja.

Budući da je stara crkva postala tijesna, gradnja nove župne crkve bila je nužna. Gradnja nove crkve u Gradnićima započeta je dolaskom na službu fra Dinka Maslaća 1993., a dovršena je 2002. godine.

Škola koja se nalazila ispod stare crkve bila je prva i jedina franjevačka osnovna škola za vrijeme turske vladavine na području Brotnja, a otvorena je 1867. godine. Pod vodstvom franjevaca škola je djelovala do 1879., kada ju je preuzela državna austrougarska uprava. I nakon preuzimanja škole od strane austrougarske uprave, u školi u Gradnićima su zbog nedostatka svjetovnih učitelja i dalje predavali franjevci, sve do 1881. Nova osnovna škola u Gradnićima sagrađena je 1884. nedaleko od stare. Stara škola obnovljena je 2006. i pretvorena u etno muzej.

Ispod najstarije broćanske crkve i škole nalazi se i najstariji vinski podrum u Brotnju. Poznato je da se u Brotnju zbog pogodnog tla i klime ljudi od davnih vremena bave vinogradarstvom. 1855. godine sagradio ga je fra Petar Bakula zajedno sa crkvom i školom. Podrum je sagrađen potpuno pod zemljom, a u njegovoj sredini se i danas nalazi izvorni drveni stup koji drži krovnu konstrukciju iznad njega. Podrum je obnovljen 2006. godine.

Župne matice

Matica ili matična knjiga je orginalna knjiga u koju se službeno upisuju podaci o određenim pravnim odnosima i koja služi kao izvornik za dokazivanje tih podataka i za izdavanje isprava o njima. Tako postoji matica rođenih, krštenih, vjenčanih, umrlih. Matice su dragocjen izvor podataka. One nude povijesni pregled razvoja pučanstva i razvoja nekog kraja, a zanimljive su i radi proučavanja i praćenja rodoslovlja. Uzimajući sve ovo u obzir može se shvatiti važnost ovakvih dokumenata u povijesnom razvoju jednog područja. Župne matice nekadašnje župe Brotnjo potječu iz 1775. godine. Budući da je župa sv. Blaža sa sjedištem u Gradnićima nasljednica nekad velike župe Brotnjo koja se prostirala od Mostarskog Blata do Gabele te od Buhova do rijeke Neretve, u njoj se čuvaju i najstarije župne matice ovog područja. Sve matice imaju 18 svezaka. U njima je pisano većinom na latinskom, a krajem 19. stoljeća počelo se pisati hrvatskim jezikom. Nekoliko početnih zapisa u prvoj i najstarijoj matici pisano je bosančicom. Nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti su otuđile matične knjige župe sv. Blaža. Velike zasluge za očuvanje matica pripadaju fra Dinku Maslaću, nekadašnjem župniku u Gradnićima koji se trudio da se one vrate matičnoj župi. Osim toga, fra Dinko ih je odnio u Središnji fotolaboratorij Hrvatskog državnog arhiva u Zagreb koji ih je konzervirao i prenio na CD. Na taj način su matice spašene. Danas se čuvaju u župnom uredu u Gradnićima.

Život i rad fra Didaka Buntića

Fra Didak Buntić rodio se 9. listopada 1871. u Paoči. Krsno ime bilo mu je Franjo. Osnovnu školu upisuje u Gradnićima 1882. godine, a već iduće godine odlazi u franjevačko sjemenište u Široki Brijeg. Tu završava četvrti razred, a potom školovanje nastavlja na Humcu. 18. veljače 1888. godine Franjo stupa u franjevački red i uzima ime Didak. Korijen imena Didak može se dovesti u vezu s grčkim glagolom διδασκο što znači poučavati, a pokazuje kako se već tada mogao nazrijeti njegov životni put učitelja i prosvjetitelja svoga naroda. Po završetku osmog razreda šk. god. 1889./90. fra Didak odlazi u Innsbruck i započinje studij filozofije i teologije. U to vrijeme hercegovački franjevci nisu imali vlastitu bogosloviju pa su morali svoje studente slati na katolička učilišta po Europi. Međutim, austrougarska uprava nije željela da hercegovački franjevci pohađaju studij izvan granica Monarhije pa su studenti Hercegovačke franjevačke provincije završavali studij unutar granica Monarhije. Šest godina svog studija fra Didak je proveo u isusovačkom kolegiju Cannisianum u Innsbrucku. Školovanje u Innsbrrucku bilo je odlučna etapa njegova duhovnog razvoja. Fra Didaku je to bila prilika da upozna život, misli i težnje suvremenog čovjeka. Uz redovni studij filozofije i teologije, upisao je i dodatni studij klasične filologije i književnosti te učio talijanski jezik. Tu je položio i svečane zavjete 22. veljače 1892. godine. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1894. Nakon što je završio teološki studij (1895.), fra Didak se vraća u Široki Brijeg i započinje svoj rad na gospodarskom, socijalnom i prosvjetnom području zaostale Hercegovine. Došavši u Hercegovinu, fra Didak tu ostaje do konca svog života. Živio je u Širokom Brijegu i Mostaru vršeći službu profesora i direktora gimnazije, a od 1919. godine pa do svoje smrti službu vrhovnog starješine, tj. Provincijala Franjevačke provincije u Mostaru.

Na početku svog profesorskog rada fra Didak je predavao vjeronauk i hrvatski jezik, a zatim i grčki, latinski i njemački jezik. Osim toga, bio je odgojitelj u sjemeništu i knjižničar u gimnazijskoj knjižnici. Njegov kolega Mirko Matijević i on tražili su od Uprave Provincije 1896. godine da im dopuste studirati još dvije godine klasičnu filologiju u Innsbrucku. Međutim, zbog nedostatka profesorskog kadra njihovoj molbi nije bilo udovoljeno, a iste godine fra Didak počinje predavati grčki i latinski jezik.

Pored nastavnih obveza fra Didak Buntić počinje gradnju monumentalne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu 1905. godine. Prilikom gradnje crkve fra Didak je osnovao i klesarsku i zidarsku školu za mladiće iz okolice Širokog Brijega koje su poučavali majstori iz Italije i Hrvatske. Tako je uz rad u gimnaziji fra Didak pučavao mlade Hercegovce i zanatima.

Fra Didak je izabran za direktora franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu 4. svibnja 1911. Na toj dužnosti ostao je sve do 1919. godine kada biva izabran za provincijala. U tom razdoblju fra Didak posebno djeluje na području prosvjete i školstva. Kao hercegovačkom provincijalu i dalje mu je glavna briga kako pomoći svome narodu na duhovnom, prosvjetiteljskom, političkom i gospodarskom području. Slao je studente na razna sveučilišta zapadne Europe kako bi stekli znanje koje će primijeniti po povratku u Hercegovinu i time je preporoditi. Uz pomoć poglavarstva grada Zagreba osnovao je 1919. godine konvikt u Zagrebu za siromašne đake i studente iz Hercegovine. Godine 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade u Širokom Brijegu, a 1921. pozvao je inž. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt.

Godine 1908. u Širokom Brijegu fra Didak osniva Hrvatsku narodnu zajednicu, prvu kulturno-političku organizaciju bosansko-hercegovačkih seljaka, kojoj je cilj bio unaprijediti Hercegovinu i na prosvjetnom i ekonomskom području i time je dovesti do slobode i narodnog jedinstva. „Vrhovno geslo fra Didakovo bilo je sreća i napredak Hercegovine u moralnom i materijalnom pogledu. Dosljedno svom geslu vladao se u čitavom svome radu i djelovanju. Materijalno blagostanje naroda smatrao je osnovom kulturnom i prosvjetnom radu.“ S tom mišlju fra Didak počinje djelovati najprije na području gospodarstva. Organizirao je udruženja proizvođača i zadruge za štednju i jeftine zajmove koje su uvelike koristile siromašnim hercegovačkim seljacima. Zajedno s fra Blažom Jerkovićem osnovao je Seljačku zadrugu u Širokom Brijegu koju su vodili fratri, a koja je bila jedna od najjačih seljačkih novčanih zavoda. Da bi se zemlja mogla razvijati ona mora biti gospodarski jaka i razvijena, a u Hercegovini su sve grane gospodarstva bile zapuštene stoga je poučavao seljake kako će racionalno obrađivati i iskorištavati svoju zemlju i posjede. Posebnu brigu posvećivao je odabiranju kultura koje će najbolje odgovarati domaćem tlu i donositi veće prihode: voćarstvu, stočarstvu i iskorištavanju šuma. Fra Didak je išao po selima i svoje učenike i seljake poučavao kalemljenu. Nabavljao je plemenite sadnice i dijelio po Hercegovini kako bi se ta grana gospodarstva unaprijedila. Osim toga, fra Didak je radio na unapređenju vinogradarstva, natapanju polja, posredovao kod državnih vlasti da se u hercegovačkim selima otvaraju pošte, izgrađuju škole i ceste te da se izgradi otkupna duhanska stanica u Širokom Brijegu itd. Stoga ne čudi činjenica da je fra Didak umro na Čitlučkom polju pokušavajući pomoći ljudima broćanskog kraja da naprave branu i akumuliraju vodu za navodnjavanje.

Prvi svjetski rat donio je velike gubitke i stradanja Hercegovini. Mladi ljudi odlazili su na bojišta, a vojarne i državne vlasti oduzimale su „viškove“ u hrani i stoci. Zaliha je iz dana u dan nestajalo, a istovremeno je narod ostao bez radne snage. Uza sve to 1916. javlja se nezapamćena suša zbog čega narod ostaje bez ono malo hrane što je imao. Fra Didak pruža pomoć narodu tako što organizira preseljavanje hercegovačke djece i čitavih obitelji u Slavoniju i Srijem 1917. godine. U suradnji sa Središnjim zemaljskim odborom za zaštitu u ratu poginulih vojnika Hrvatske i Slavonije iz Zagreba fra Didak je spasio tisuće Hercegovaca od sigurne smrti. Prema statistikama Ljudevita Krajačića zbrinuto je 12 270 djece. 9 451 ih se vratilo u BiH, a 2 819 djece je ostalo kod dobročinitelja. Prema napisima T. Granića iz 1932. godine spašeno je 13 000 djece, a fra Didakov suvremenik i pomoćnik fra Tomo Zubac tvrdi da je fra Didakovim zalaganjem iz Hercegovine iseljeno oko 17 000 djece, bez razlike na vjeru i narodnost. Iako nije utvrđen točan broj spašene i preseljene djece, zbog tog velikog pothvata fra Didak je dobio naziv „otac sirotinje“. Za vrijeme rata fra Didak se zauzimao za naše vojnike na bojištima kao i za njihove obitelji u domovini. I nakon rata, u novoj državi, fra Didak je nastavio pomagati unovačenim mladićima iz Hercegovine i Dalmacije. Kao i za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, tako se i u Kraljevini SHS fra Didak zauzimao za povišenje cijena otkupljivanja hercegovačkog duhana, jer je to bilo od velikog značaja za gospodarski napredak Hercegovine. U obje države taj je proizvod bio nisko plaćen pa Didak šalje brojne dopise i brzojave u Beograd kako bi se ta nepravda ispravila. Fra Marinko Šakota u svojoj knjizi Uzor-čovjek fra Didak Buntić donosi brojna pisma i dopise koje je fra Didak slao boreći se za prava naroda, vojnika, seljaka, zatim protiv srpske majorizacije, odnosu države prema duhanu, školstvu itd.

Za vrijeme austougarske uprave u Bosni i Hercegovini franjevci su bili u nepovoljnom položaju. Oni su bili glavni nositelji ideje o hrvatstvu, te su imali vrlo jak kulturni i politički utjecaj među narodom i zbog toga nisu smjeli doći u bosanski sabor. Državna vlast ih je smatrala glavnom zaprekom svojim političkim težnjama na tom području pa je stoga nastojala svim silama onemogućiti njihov utjecaj i rad među narodom. Zbog toga je bečka vlada zabranila franjevcima da se kandidiraju za narodne poslanike. Fra Didak djeluje i na tom području. Okupio je hrvatsku svjetovnu inteligenciju, zadržao narod uz franjevce i tražio posrednike koji će mu pomoći u obrani političkih prava franjevaca. Mnoga pisma koja je fra Didak izmjenjivao sa svojim posrednicima svjedoče o borbi za franjevačko pasivno pravo glasa te njegov neumorni trud i zalaganje za hercegovački narod i franjevce. Fra Didak nije uspio vratiti franjevcima pasivno pravo glasa, ali je uspio u tome da privincijali imaju pravo ući u Sabor kao virilisti, što znači da su postajali članovi Sabora bez obzira jesu li birani ili ne. Da je fra Didak aktivno utjecao na bosansku politiku, koja se odnosi na Hrvate, vidi se iz Upute koju su morali potpisati hrvatski zastupnici prije izbora. Uputu je sastavio s fra Jozom Markušićem, a ona se odnosi na položaj i pravo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Politika mu je služila kao sredstvo kojim će moći više i lakše pomagati narodu da riješi probleme s kojima se svakodnevno suočavao zbog državnog nemara i nebrige. Osim što je bio predsjednik Mjesnog odbora HNZ-a, bio je i narodni zstupnik u Narodnom vijeću (1918. – 1919.), u Privremenom narodnom predstavništvu (1919. – 1920.) i Ustavotvornoj skupštini u Beogradu (1920. – 1922.).

Fra Didak Buntić je bio suradnik mnogih hrvatskih časopisa. Neki od njih su Hrvatstvo, Hrv. Pravo itd., a o aktualnim događanjima dopisivao se s mnogim političarima i uglednim ljudima. Napisao je i velik broj govora, protestnih nota i programatskih članaka o gorućim pitanjima svoga vremena. Njegova obilna korespodencija dokazuje koliko je bio upućen u tadašnja zbivanja te njegovu brigu i zalaganje da se problemi hercegovačkog naroda riješe. Za nju je karakteristična rječitost i retorika koja odaje prodornu, bistru i smjelu ličnost fra Didaka Buntića. Za neumornni rad i zasluge na području prosvjete hrvatskog naroda car Franjo Josip I. odlikovao ga je viteškim križem 1916. godine, a kralj Aleksandar redom sv. Save II. stupnja.

Fra Didak Buntić je umro 3. veljače 1922. godine od srčane kapi, u Čitluku, kao hercegovački provincijal i narodni zastupnik u 51. godini života, 34. redovništva i 28. svećenstva. Pokopan je na groblju Podadvor u Čitluku. Starješinstvo Provincije donijelo je 1934. godine odluku da se kosti pokojnog fra Didaka Buntića prenesu u Široki Brijeg u crkvu koju je on izgradio. To je učinjeno tek 1938. godine. U izvještaju fra Bonifacija Rupčića, profesora moralnog i crkvenog prava koji je bio član skupine zadužene za prijenos Didakovih posmrtnih ostataka, stoji da je fra Didakovo tijelo bilo neraspadnuto.

U rodnoj mu je župi na blagdan sv. Blaža, 3. veljače 1971. na crkvi u kojoj je kršten, postavljena spomen-ploča prigodom stote obljetnice rođenja i pedesete obljetnice smrti. Spomen obilježje fra Didaku Buntiću otkriveno je na Paoči 1995. godine te replika fra Didakove kuće 2011.g. U sklopu manifestacije Dani fra Didaka Buntića 2006. godine, pored nove župne crkve u Gradnićima, otkriven je i brončani spomenik fra Didaku Buntiću, djelo akad. kipara Petra Dolića iz Zagreba.

Dani fra Didaka Buntića

2004. godine tadašnji župnik fra Marinko Šakota pokrenuo je manifestaciju Dani fra Didaka Buntića pod geslom „ Viventes te salutant“ (Živi te pozdravljaju.). Isprva kao trodnevna, a kasnije četverodnevna svečanost, koja se održava početkom listopada, manifestacija je postala tradicionalni i kulturni događaj u cijelosti posvećen liku i djelu istaknutog franjevca fra Didaka Buntića. Manifestacija obiluje vrlo bogatim, zanimljivim i raznovrsnim kulturno-znanstvenim i edukativnim programom. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od raznovrsnih sadržaja manifestacije koja je kroz 10 godina postojanja okupila brojne i istaknute umjetnike, glazbenike i znanstvenike: likovna kolonija i izložba akademskih slikara i kipara skupine Didak, znanstveni simpoziji iz različitih oblasti, Koncert izabranih na kojem nastupaju mladi glazbenici iz BiH i Hrvatske te Okrugli stol o glazbenim školama u BiH. Treba istaknuti da uz sve župljane Gradnića, na Didakovim danima nazoče i brojni gosti iz cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske.